BHS

Drago mi je da si tu

Evo 
da vam kažem
kako će biti
kako može da bude
kako je meni i mnogima
a ne mora da znači da će i vama
a velike su vjerovatnoće da hoće
ako odete negdje na neko vrijeme
i odlučite ostati još malo 
i počnete da učite kako je biti na drugom mjestu
i da usvajate okruženje i sve što vam ono nudi
i miješate tuđa iskustva sa svojim
sa onim što sa sobom donosite
sa onim što ste zatekli 
i onim što su drugi donijeli sa sobom 
i ne opirete se novoj sredini 

nemojte da vas obeshrabrim
a nemojte ni da vas ohrabrim
odluku donesite sami 
znate vi dobro šta vam nedostaje 
i koliko 
šta želite 
šta mislite da može drugačije 
i tražite načine kako da to ostvarite 
ovo je samo opcija 
kako sam ja 
kako su drugi
mnogi 
i oni prije nas i njih 
i oni poslije njih i nas 
a čini se da će nas sve više 
poći istom putanjom 
što trbuhom za kruhom 
možda iz očajanja 
što za boljim prilikama 
ko te pita 
samo naprijed 
nadaj se boljem 

evo izvoli 
probaš pa vidiš 
sve dobiti nećeš 
jednom nogom ovde 
drugom vani 
reći će 
na dvije stolice sjediš 
a zapravo 
na dvije ivice stojiš
nikad dovoljno ovde 
nikad više dovoljno naš
a isto tako 
nikako dorasti do tamo 
ni blizu dovoljno njihov 
biće nekad bolje 
nekad gore 
nije sve ruže i cveće 
ni tamo kao ni ovde 

ono što iza sebe ostaviš 
oprosti se 
dijelom gubiš 
izgubiš 
zaboraviš 
a i tebe se zaboravi 
ide to samo od sebe 

ja rastem ja ne stajem 
samo naprijed idem 
vrijednosti se mijenjaju 
valja se na sve naviknuti 
sebe prilagoditi 
ja sam hibrid sada i zauvek
tako kaže ogledalo 
tako kažu oni iza leđa 
tako naglašavaju oni gore 
što dokumente overavaju 
dok drugim jezikom 
branim najbolje od stare sebe 
i svim silama dokazujem 
da vrijedim 
da privređujem 
da mogu 
da samo dodajem a nikako ne oduzimam
evo vidite šta sam sve do sada 
pa zamislite koliko ću tek 
kad mi za to produžite priliku 
neću da se ulijenim 
obećavam 
ja sam teškog kova 
debele kože 
velikih prihvatanja 
nema šta ne mogu 
nema ni potrebe da lažem 
svakako i sebe u sve ovo uveriti moram
šta me košta da se kroz vas 
sebi potvrdim još jednom 
da mogu 
da vrijedim 
da sam sposobna 
da ću vam se jednog dana isplatiti
da će se i meni ovaj ulog otplatiti 
ja bih tako rado da vam dočaram 
znate li da možda može i drugačije 
da na mjestima 
kao i tamo gdje boravim ja 
mladost traje duže 
pa sve i da nam se to samo čini
kroji drugi način života 
nemoguće je ispuniti stara očekivanja 
nemoguće je pratiti ih 
a nema ni potrebe 
jesam ih tamo ponijela sa sobom 
ali sam morala da ih otpustim 
i ne bih se možda ni opterećivala 
da s vremena na vreme 
razgovori preko video poziva 
ne nabace po neku 
neispunjenu želju 
skoro sam se eto iz sina 
transformisala u ćerku 
jer nikog nisam učinila 
ni babom, ni dedom 
ni tetkom 

ne opravdavam se 
ali želim da se objasnim 
ne vama nego sebi 
a usput eto i vama 
da pojasnim 
šta, kako i zašto 
ima dana 
kad me pere adrenalin 
koliko se dobro osjećam sa sobom 
u ovoj slobodi gdje ne poznajem nikog a i koga briga 
ne drži me mjesto 
sve bih sad i odmah 
i boga bih ugrizla za guzicu 
koliki domet imam 
a isto ima dana 
bolje da ih nema 
kad se pitam ima li smisla 
da se i komšije preko puta plašim 
jer ko sam ja 
i šta vrijedim 
kad me sutra prijaviti može 
iz hira 
iz zavisti što poslove kradem 
oduzimam boljima od sebe 
i prezimenom svojim na interfonu 
umanjujem vrijednost zgrade 

život se živi 
mislite šta hoćete 
mislite da znate 
da možete bolje 
ajte sad malo vi 
ja više neću 
hoću da budem ja 
i hoću da udovoljim vama 
i da mogu sve što želim sama 
i da mogu sve što želite od mene 
i da sam srećna i zadovoljna sa 
sobom i da ste vi srećni
i zadovoljni sa mnom
i hoću da je to moguće
i da je lako 

a nije 

… 

navratite da vidite i sami 
nisam tako daleko 
može se doći 
od tamo do ovde 
i odavde do tamo 
kroz par sati vožnje autom 
autobusom, vozom, avionom 
nekom kombinacijom 
ali se može 
može se i pešaka 
ali vožnja busom je bolja 
jer se pre granice ne možeš predomisliti ili avionom 
jer nebom su granice nevidljive 
možda je lakše 
zašto ne dođete 
da vidite gdje i kako živim 
ja imam svoje mjesto 
koje zovem dom 
i lijepo mi je 
i toplo mi je 
i ima mjesta i vas da ugostim 
da vidite kako živim
kako kafu kuvam kako ručak solim 
pa da probate je li slano dovoljno 
ima mjesta da prostrem veš 
posteljine za tri familije 
isto kao kod kuće ovde 
a ipak tamo 
pepeljara na izvoz 
i paukova po uglovima 
mami to ne bi promaklo 
sve bih da to vidite 
da vam je srce na mjestu 
da vidite da se može 
dođite 
i ovde su moja vrata 
za vas širom otvorena 
kada god došli 
dobrodošli 

ajde da pređemo preko toga 
da vam je znati 
a ne pitati 
kruže li priče 
jesam li sama i usamljena 
nemam li nekog 
ni komšije ni ljubavnika 
s kim vrijeme provodim 
nema potrebe da brinete 
evo kažem ja sama nisam 
osim kad ne želim 
puna je kapa i naših i tuđih 
s kim god ukrstim puteve 
i umjetnika najviše
književnika, inženjera 
matematičara, programera 
kustosa u tragovima 
dizajnera 
akademika 
jedem li torte umesto hleba 
raste li novac na drvetu 
ima li tamo svega što ovde nedostaje 

a isto da vam je znati 
provodim li se
bez da sutra postoji 
ipak je ovo mjesto sa svim i svačim 
vama nepoznatim 
strašnim 
povodljivim 
upirite prst slobodno 
ima i toga 
nisam svetica 
i znam da proživim 
s jednim sigurno možemo da se složimo
nije lako ni vama 
ni meni 
ni tebi 
ni nama 
kad svaki doček 
u isto vreme postaje 
isčekivanje ispraćaja 
eno bele tehnike 
ispred svake druge kuće 
ne zaboravlja se 
na sklapanje kraja s krajem 
eno tavana 
punih svega 
zatrebaće 
nikad se ne zna 
bolje da smo spremni 
nego da nas neimaština zatekne 
ni ovako iz nje ne izlazimo 

kako otići a ostati 
rješenja nema 
još 
tražim li ga 
ili se samo prilagođavam 
i nosim u sebi 
i sa sobom
i pored sebe 
kolektivne navike 
migracionih valova 
i o zubima brinem ovde 
i vrhove skraćujem samo kad dođem 
pita li se iko zašto 
pita li se iko da li je to dovoljno 
ima se 
mislite
dok sam tamo 
a zašto ipak ovo praktikujem
ideja o nepoznatom 
treba za započne mislu 
pitaj boga šta se tamo dešava 
da li je moguće 
da se presadim 
iz zemlje u zemlju 
iz početka 
ne bih vas ni ostavila 
ni zaboravila 
čak ni kad bih mogla 

recite slobodno 
evo slušam 
sva sam se u uho pretvorila 
ali cisto i razgovjetno 
ne cijedite rijeci kroz zube 
ajde da razjasnimo 
ovde i sada 
jednom za svagda 
za svakog 
za nikog 
da ne otezavamo 
ni ja vama 
ni vi meni 
nemojte da vam je moja plata teret 
nemojte da je ni meni vasa 
fali li nam svima kolektivno nutele po hljebu
da zaboravimo 
bar uz palačinku 
ko je gdje bio 
i ko je kome došao
ko će za kim da plače za par dana 
hajde da se u miru volimo
više nego kad patimo zajedno 
moram li svakim dolaskom 
da se raziđem sa sobom 
ja nisam ista 
a ne bih bila 
ni da sam ostala 

vi ste 
moji 
mojiji 
najmojiji 
sve se broji 
ne ispuštam ništa iz vida 
dođe mi i da se ambrozije nadišem
da me mine ogranicenje pluca 
nema tog nigdje ko ovde 
može li jedno srce 
sve da izvoli 
gubim li vas 
i ove ukuse 
i zvuke 
zastane mi knedla u grlu 
postajem li stranac
na vlastitom jeziku 

grč

evo jos jedno pitanje za vas
podsjetite me ako sam zaboravila da vidim
ima li ih ovde
mogućnosti
jesam li se odrodila
da ne vidim dalje od sebe
ujedinjujem li
istok i zapad
tamo i ovde
samo preko Western Uniona
nosim li oba lica evrope
nižem li identiteta pune dzepove
kad ću biti dovoljno dobra
dovoljno važna
na sve strane
da se i one izgube

sretan nam put
kud koji
ko da je bitno
učimo se dok smo živi

ENG

I'm glad you're here

Here, 
let me tell you 
how it might be 
how it could be 
how it is for me and many others, 
though it doesn’t mean it will be the same for you 
but there’s a good chance it will, 
if you go somewhere for a while, 
and decide to stay a bit longer, 
and begin learning what it’s like to be in a different place, 
absorbing the environment and everything it offers, 
mixing others’ experiences with your own,
with what you brought along, 
with what you found there, 
with what others have brought with them,
and you don’t resist these new surroundings 

don’t let me discourage you, 
but don’t let me encourage you either
make the decision on your own 
you know well enough what you miss 
and how much.
what you want, 
what you think could be different, 
and look for ways to make that happen
this is just one option: 
how did I, 
how did others, 
many, 
those before us and them, 
and how will those after them and us 
and it seems more and more of us 
will take this same path— 
some for the bread on the table, 
maybe out of desperation, 
others for better opportunities— 
but who’s asking?

go ahead 
hope for better 
go 
try it, 
see for yourself 
you won’t gain it all 
one foot here, 
the other over there 
they’ll say 
you’re sitting on two chairs, 
but really 
you’re standing on two edges— 
never enough here, 
never truly ours anymore, 
yet still 
never quite enough for there, 
never close to being theirs. 
there will be better days 
there will be worse 
sometimes worse, 
it's not all roses and flowers 
there any more than here

what you leave behind 
let go, 
you partly lose, 
lose fully, 
forget it, 
and you yourself are forgotten too— 
it goes on by itself. 
I keep growing, I don’t stop, 
I only move forward
values shift, 
you have to get used to everything, 
adapt yourself. 
I’m a hybrid now and forever, 
the mirror says so, 
those behind my back say so, 
those who stamp the papers over there emphasize it 
while in another language 
I defend the best of my old self, 
and with all I have I prove 
that I contribute, 
that I’m capable, 
that I only add and never subtract
look what I have done so far, 
just imagine what more I will do

if you extend me the chance
I won’t let myself grow idle
I promise 
I’m tough by nature, 
thick-skinned, 
broad-minded, 
capable of anything
there’s no need to lie— 
anyway, I have to convince myself of all this too
what does it cost me to use you 
to confirm, once again, 
that I can, 
that I’m worth it, 
that I’m capable, 
that one day I will prove my worth to you
that this investment will pay off for me too

I would love to show you, 
do you know it might be different
In places 
like where I live, 
youth lasts longer. 
maybe it only seems that way to us, 
but it shapes a different way of life, 
making old expectations impossible to fulfil
it’s impossible to keep up — 
nor is there any need
yes, I brought old expectations with me,
but I had to let them go
I wouldn’t even dwell on it, 
if now and then 
video call conversations 
didn’t drop hints of 
some unfulfilled wishes. 
lately, I seem to have transformed 
from a son to a daughter, 
since I haven’t made anyone 
a grandmother, grandfather, 
or aunt
I’m not making excuses, 
but I want to explain, 
not to you, but to myself— 
though in passing, to you as well

let me clarify 
the what, the how, and the why
there are days 
when adrenaline kicks in, 
and I feel amazing with myself, 
in this freedom where I know no one, 
and who cares, really
I’m not tied down, 
I want everything, here and now, 
I’d bite God himself on the ass 
just to see how far I can go
but there are days, 
better if they didn’t exist, 
when I wonder if it’s worth it, 
when I’m scared even of the neighbour across the way, 
wondering who I am, 
what I’m worth, 
and how tomorrow they could report me,
out of spite
thinking I’m stealing jobs, 
taking from those better than me, 
with my last name on the intercom 
lowering the value of the building

life goes on
think what you want
think you know better, 
that you could do better. 
go ahead—now it’s your turn
I won’t anymore 
I want to be me, 
and I want to satisfy you all, 
to do whatever I want by myself, 
to fulfill whatever you want from me, 
to be happy and content with myself, 
and for you to be happy and content with me
I want that to be possible, 
for it to be easy— 

but it isn’t

… 

come by and see for yourselves.
I’m not that far away— 
you can come over
from there to here 
and from here to there, 
just a few hours' drive 
by car, bus, train, or plane, 
some combination or other, 
but you can make it—
you could even walk, 
but taking the bus is better, 
since you can’t change your mind before the border, 
or take a plane, 
where the borders are invisible in the sky— maybe that’s easier
why not come 
and see where and how I live
I have my own place 
I call it home, 
and it’s nice, 
it’s warm, 
and there’s room to host you too, 
to show you how I live, how I brew coffee, how I salt the food— 
so you can taste if it’s salty enough
there’s space to hang sheets, 
just like at home here, 
yet still there
ashtrays in abundance, 
and spiders in the corners— 
Mom wouldn’t have missed that
I’d love you to see it all, 
to ease your heart, 
to see that it’s possible
come, 
my door is open wide for you, 
anytime you come, 
you’re welcome
let’s get past it, 
all you would like to know 
but not ask, 
are there rumours
am I alone and lonely
don’t I have anyone, 
not even a neighbour or a lover 
to spend time with
no need to worry— 
I’m telling you myself, I’m not alone
except when I don’t want to 
I have enough of both ours and theirs 
whoever I cross paths with— 
and mostly artists 
writers, engineers 
mathematicians, programmers 
curators in traces 
designers 
academics
am I eating cake instead of bread
does money grow on trees
is there everything there 
that’s missing here
and just so you know 
do I go out like there's no tomorrow
after all, this place is filled with all kinds of things unknown to you 
frightening, 
tempting
point fingers freely— 
there’s truth to that too
I’m no saint, 
and I know how to live

one thing we can surely agree on
it’s not easy 
for you, 
for me, 
for us, 
for anyone, 
when every greeting 
at the same time becomes 
an anticipation of goodbye
look, there are old appliances 
in front of every other house,
reminding us 
of making ends meet
there are attics 
full of everything—
just in case
you never know
better to be prepared 
then caught by scarcity, 
though it seems we never really escape it

how to leave and still stay
there’s no answer
yet. 
am I searching for it,
or just adjusting
I carry within me, 
and with me,
and beside me,
the collective habits 
of migration waves
and I care for my teeth here,
shortening the tips only when I arrive
does anyone ask why
does anyone ask if it’s enough
I have plenty, 
you think, 
while I’m there
but why do I practice this after all
the idea of the unknown—
it needs to start with the thought
only God knows what’s happening there,
is it possible
to transplant myself
from one country to another,
from the beginning
I wouldn’t leave you, 
nor forget you,
even if I could

feel free to speak,
I’m listening, 
I’ve turned entirely into an ear, 
but clear and distinct, 
don’t squeeze the words through your teeth
let’s clarify 
here and now, 
once and for all, 
for everyone, 
for no one, 
so we don’t drag things out, 
not for you, 
nor for me. 
don’t let my salary be a burden to you,
and don’t let yours be one to me
do we all lack collectively
some Nutela on bread,
to forget, 
at least with a pancake, 
who’s been where, 
and who came to whom, 
who will cry for whom in a few days
let’s love each other in peace, 
more than when we suffer together
must I part with myself 
every time I come back
I am not the same, 
but I wouldn’t be 
even if I had stayed

you are 
mine, 
more mine 
mine the most 
everything counts— 
I lose sight of nothing
sometimes I feel like breathing in ragweed
just to break the limits of my lungs
there’s no place like here
can a single heart 
contain it all
am I losing you, 
along with these tastes 
and sounds

a lump catches in my throat— 
am I becoming a stranger 
in my own language

a knot 

here’s another question for you— 
remind me if I forget to notice
are there possibilities here
have I grown distant, 
unable to see beyond myself
do I unite 
east and west, 
up and down, 
there and here, 
only through Western Union
do I carry both faces of Europe
do I pocket identities like coins? 
when will I be enough, 
important enough 
to make all sides fade away

a safe journey to us all, 
to wherever we go— 
as if it matters. 
we’re learning as long as we’re alive